Stiven Hoking je tokom života postao simbol naučne upornosti, ali i glas koji je mnogo prije smrti upozoravao na prijetnje koje bi mogle oblikovati budućnost čovječanstva. Njegova četiri upozorenja, od klimatskih promjena do vještačke inteligencije, i danas privlače pažnju jer su dva od njih već dobila vrlo opipljivu potvrdu u stvarnosti.
Iza tog nasljeđa nije stajao samo briljantan teoretski fizičar, nego čovjek čiji je život obilježen rijetkom kombinacijom intelektualne hrabrosti i fizičke borbe. Od ranog djetinjstva u Oksfordu do posljednjih godina provedenih u radu, predavanjima i pisanju, Hoking je gradio reputaciju naučnika koji je imao dar da najkompleksnije teme približi širokoj publici.
Rođen 8. januara 1942. godine, u porodici koja je cijenila obrazovanje i istraživački duh, rano je pokazivao radoznalost prema načinima na koje svijet funkcioniše. Otac Frenk bio je uključen u medicinska istraživanja, a majka Izabel bila je posvećena obrazovanju i intelektualnom razvoju, što je mladiću dalo okruženje u kojem su pitanja i traganje za odgovorima bili prirodan dio odrastanja.
Od radoznalog dječaka do kosmologa svjetskog glasa
Hoking nije bio učenik koji je automatski briljirao po školskim mjerilima, ali su nastavnici vrlo rano prepoznali njegovu sposobnost logičkog razmišljanja. Više ga je zanimalo zašto nešto funkcioniše nego puko učenje napamet, a kao tinejdžer je pokazivao i tehničku znatiželju, radeći s prijateljima na jednostavnim elektronskim uređajima od dijelova koji su mu bili dostupni. Upravo taj spoj znatiželje, proračunatosti i strpljenja kasnije će postati dio njegovog naučnog identiteta.
Nakon studija fizike na Oksfordu, akademski put ga je odveo na Univerzitet u Kembridžu, gdje se posvetio kosmologiji i pitanjima koja su za mnoge naučnike bila među najtežima: kako je svemir nastao, šta upravlja njegovim razvojem i kakvu ulogu u svemu tome imaju vrijeme i prostor.
Kembridž je postao mjesto na kojem je razvijao ideje koje će ga kasnije učiniti jednim od najcitiranijih teoretskih fizičara svoje epohe, a njegova istraživanja bila su duboko vezana za opštu teoriju relativnosti i strukturu univerzuma.
Prema biografskim zapisima i javno dostupnim informacijama o njegovom radu, upravo je u tom periodu počeo razvijati naučne zaključke koji će kasnije preoblikovati razumijevanje crnih rupa. Hoking je, međutim, bio poznat i po tome što nije ostajao zatvoren u akademskim krugovima. Njegov cilj bio je da nauku učini dostupnom, pa je jednaku pažnju posvećivao i preciznosti i načinu na koji će složene ideje biti objašnjene običnim čitaocima.
Bolest koja ga nije zaustavila
Veliki preokret u njegovom životu dogodio se početkom šezdesetih, kada su ljekari utvrdili da boluje od amiotrofične lateralne skleroze, odnosno ALS-a. U toj fazi prognoze nisu bile ohrabrujuće, ali Hoking se nije povukao iz rada niti je dozvolio da dijagnoza prekine njegov naučni razvoj. Uz podršku porodice i okoline nastavio je istraživanja, završio doktorat i izgradio karijeru koja je trajala znatno duže nego što su stručnjaci u početku očekivali.
Tok bolesti, naravno, može biti različit od osobe do osobe, a Hokingov slučaj često se navodi kao primjer dugotrajnog života s tom dijagnozom. Ipak, ono što ga izdvaja nije samo medicinska neobičnost nego i način na koji je odgovorio na ograničenja: ne odustajanjem, nego prilagođavanjem.
Kako su zdravstvene poteškoće napredovale, mijenjao se i način na koji je komunicirao sa svijetom, ali ne i njegova potreba da nastavi misliti, govoriti i objašnjavati.
Sredinom osamdesetih, nakon dodatnih zdravstvenih komplikacija, izgubio je sposobnost govora. To bi za mnoge značilo kraj javnog rada, ali je za Hokinga postalo još jedno područje u kojem je tehnologija postala njegov saveznik. Razvijen je sistem zasnovan na računarskoj podršci koji mu je omogućio da komunicira sintetizovanim glasom, a upravo taj prepoznatljivi način govora kasnije će postati jedan od njegovih zaštitnih znakova.
Hokingovo zračenje i knjiga koja je promijenila javni razgovor o svemiru
Najpoznatiji naučni doprinos Stivena Hokinga vezan je za crne rupe. Sedamdesetih godina pokazao je da one nisu sasvim zatvoreni, „crni” objekti, kako se ranije često zamišljalo, nego da zbog kvantnih efekata mogu emitovati energiju. Taj fenomen, kasnije nazvan Hokingovo zračenje, ušao je u temelje moderne teorijske fizike i otvorio nova pitanja o tome kako se ponašaju gravitacija, kvantna mehanika i termodinamika kada se spoje u ekstremnim uslovima.
U naučnom smislu, taj rad je bio važan zato što je povezao oblasti koje se inače proučavaju odvojeno i pokazao da svemir još uvijek skriva složenije zakonitosti nego što se ranije mislilo. Hoking nije bio samo autor jedne velike teorije; on je oblikovao cijeli način razmišljanja o kosmosu i njegovim rubnim, krajnje neobičnim pojavama. Zbog toga njegovo ime ostaje prisutno i u popularnoj kulturi i u ozbiljnim naučnim raspravama.
Široj javnosti postao je još poznatiji objavljivanjem knjige „Kratka istorija vremena”, kroz koju je složene teme o svemiru, njegovom nastanku i prirodi vremena približio milionima ljudi. Uspjeh te knjige nije bio slučajan: Hoking je imao rijedak dar da o izuzetno složenim pitanjima piše jasno, ali bez gubitka naučne ozbiljnosti. Upravo zbog toga se njegovo ime ne veže samo za teoriju, već i za popularizaciju nauke u najširem smislu.
Četiri upozorenja koja su ga učinila i moralnim glasom nauke
Pored kosmologije, Hoking je često govorio i o budućnosti čovječanstva. Upozoravao je na klimatske promjene, nuklearne sukobe, moguće rizike napredne tehnologije i potrebu odgovornog razvoja vještačke inteligencije. U njegovom tumačenju, nauka nije smjela biti odvojena od posljedica koje stvara u društvu, jer se svako veliko otkriće mora posmatrati i kroz pitanje kako će biti korišteno.
Upravo zato se danas često podsjeća na njegova četiri upozorenja. Dva od njih, prema načinu na koji se o njima govori u javnosti, već djeluju kao ostvarena ili vrlo bliska stvarnosti: klimatske promjene i opasnost koju nosi nekontrolisan razvoj naprednih tehnologija.
Druga dva, nuklearni sukob i neodgovorno upravljanje vještačkom inteligencijom, i dalje stoje kao ozbiljna opomena, ne kao apstraktna teorija nego kao pitanje koje se tiče konkretnih političkih i tehnoloških odluka.
Važno je, međutim, zadržati mjeru u tumačenju tih poruka. Hokingovi stavovi bili su lične procjene zasnovane na njegovom razumijevanju nauke, tehnologije i civilizacijskih rizika, a ne proricanje budućnosti u mističnom smislu. Ipak, snaga njegovih upozorenja leži upravo u tome što su dolazila od čovjeka koji je razumio koliko je univerzum složen, ali i koliko ljudske odluke mogu imati dugoročne posljedice.
Zbog toga je Hoking ostao relevantan i nakon što su njegove glavne naučne rasprave već bile duboko utkane u udžbenike. Njegovo ime danas označava mnogo više od otkrića o crnim rupama. Ono podsjeća na čovjeka koji je uprkos teškoj bolesti nastavio istraživati, ali i na intelektualca koji je smatrao da naučnici imaju odgovornost da govore kada vide opasnosti za budućnost čovječanstva.
Njegova smrt 14. marta 2018. godine označila je kraj jednog izuzetnog života, ali ne i kraj uticaja koji je ostavio. Smještanje njegovog pepela u Vestminstersku opatiju, u blizinu Njutna i Darwina, simbolično je potvrdilo mjesto koje zauzima u historiji nauke. I dok se njegove teorije i dalje proučavaju, njegova upozorenja ostaju podsjetnik da se pogled u svemir uvijek može vratiti i na pitanja koja su mnogo bliža Zemlji, ljudima i njihovim odlukama.
