Radko Polič je u posljednjim godinama života otvoreno govorio o teškom zdravstvenom stanju, o korištenju kiseonika, brojnim stentovima i trenucima kada je, prema vlastitim riječima, četiri puta bio klinički mrtav. Njegovo svjedočenje o umiranju nije pratilo poznate priče o svjetlosti na kraju tunela, nego slika naglog gašenja svijesti, duboke dezorijentacije i sporog povratka u stvarnost.
Poznati slovenski glumac, kojeg starije generacije na prostoru bivše Jugoslavije i danas pamte po upečatljivim ulogama, posebno se izdvajao i po načinu na koji je govorio o vlastitom stradanju. Nije pokušavao da svoje iskustvo prikaže kao nešto mistično ili uljepšano, već je opisivao ono što je za njega bio niz brutalno stvarnih medicinskih trenutaka: nestanak vazduha, dolazak hitne pomoći, reanimaciju i dug oporavak koji je uslijedio nakon svakog zastoja.
U njegovim kasnijim intervjuima, posebno su odjeknule rečenice u kojima je odbacivao popularne predstave o iskustvima bliske smrti. Govorio je da nije vidio nikakvu svjetlost, nije doživio tunel, niti prizore iz vlastitog života koji se, prema brojnim pričama, navodno pojave u posljednjim trenucima. Umjesto toga, tvrdio je da je sve tek naglo utihnulo i potamnilo, a da je povratak u svijest bio zbunjujući i iscrpljujući.
Takav pristup njegovoj ispovijesti dao je dodatnu težinu cijeloj priči. Polič nije govorio kao čovjek koji želi da impresionira javnost, nego kao neko ko pokušava objasniti kako izgleda tijelo kada ga izdaju pluća, srce i dah. Zbog toga su njegove riječi ostale upamćene ne samo kao lična ispovijest, nego i kao rijedak, ogoljen pogled na iskustvo koje se u javnosti često romantizira.
Jedno jutro u prizemnom stanu promijenilo je sve
Među pričama koje je Polič prepričavao posebno se izdvajao događaj iz stana u prizemlju, koji je, prema njegovom svjedočenju, označio jedan od najtežih trenutaka u njegovom životu. Jednog jutra, rekao je, iznenada je ostao bez vazduha. U posljednjim sekundama pokušao je otvoriti prozor i pozvati hitnu pomoć, ali je izgubio svijest prije nego što je uspio dovršiti poziv.
Taj detalj, koji je opisivao gotovo usputno, nosio je svu težinu čovjeka koji je osjetio kako mu se tijelo gasi dok je još bio svjestan opasnosti.
Prema njegovom kazivanju, komšinica koja je živjela iznad njega primijetila je da nešto nije u redu, sišla do stana i zatekla ga kraj prozora. Upravo ona je pozvala hitnu pomoć, čime je, kako je Polič tvrdio, započela borba za njegov život. Ljekari su ga, prema njegovim riječima, reanimirali u stanu, a zatim prevezli u bolnicu, gdje su uspjeli ponovo uspostaviti rad srca.
Nakon tog događaja, govorio je, njegovo stanje se dodatno pogoršalo. Pluća su, po njegovom opisu, bila ozbiljno oštećena, zbog čega je duže vrijeme liječen u Kliničkom centru u Ljubljani. Kasnije je morao koristiti kiseonik, a redovne inhalacije postale su dio svakodnevice. Ta fizička zavisnost od medicinske pomoći pokazivala je koliko je zdravstvena kriza duboko promijenila njegov život.
Ta vrsta ispovijesti otkriva i koliko su mu kasniji dani bili određeni medicinskim postupcima, a ne samo glumačkim radom po kojem je bio poznat. Umjesto javne slike uspješnog umjetnika, pred publikom se pojavio čovjek koji se suočavao s granicama vlastitog tijela. Upravo u tome bila je snaga njegovih riječi: nisu dolazile iz želje da dramatizuju, nego iz potrebe da budu precizne i iskrene.
Četiri puta klinički mrtav, ali bez priča o tunelu i svjetlosti
Jedan od razloga zbog kojih je Polič izazivao toliku pažnju bio je njegov tvrdoglavo jednostavan odgovor na pitanje koje mnogi postavljaju ljudima nakon reanimacije: da li su vidjeli svjetlost, tunel ili preminule članove porodice. On je, prema vlastitim riječima, prošao kroz takva stanja četiri puta tokom otprilike sedam godina, ali je odbacivao sve opise koji su mu zvučali mistično. “Ma sve je to laž.
Jedino što se sećam da je uvek bilo kada sam umirao da sam pomislio – ao majko odoh ja.”
Njegova formulacija bila je sirova i neposredna, baš kao i ostatak ispovijesti. Nije govorio o nekom posebnom znaku ili poruci, već o jednostavnom osjećaju kraja. Prema njegovom opisu, trenutak u kojem je svijest nestajala bio je kao naglo gasenje svega: zvuka, slike i orijentacije. Ništa nije ostajalo osim mraka i kratkog, gotovo instinktivnog saznanja da je sve gotovo.
Zanimljivo je i to što je tvrdio da se iskustvo ponavljalo gotovo identično svaki put. Čak ni činjenica da je već ranije prolazio kroz reanimaciju, po njegovim riječima, nije donosila nikakvu olakšicu niti osjećaj prepoznavanja. Svaki novi zastoj za njega je bio jednako strašan i zbunjujući kao prvi. U njegovom svjedočenju nema mjesta za herojsku distancu, već samo za ponavljanje jedne iste borbe sa strahom i nesigurnošću.
U jednom od opisa posebno je naglasio da ga je nakon povratka iz reanimacije sve zbunjivalo: svjetlost, glasovi, lica oko njega, pa čak i vlastito ime. Rekao je da su mu trebali sati da sastavi sliku o tome gdje se nalazi i ko je. Ta faza, prema njegovim riječima, bila je možda teža od samog nestanka svijesti, jer je podrazumijevala spor i bolan povratak u realnost.
Posebno je govorio i o jednom slučaju u kojem je, kako je tvrdio, reanimacija trajala veoma dugo. Medicinski tim je bio zabrinut zbog mogućeg oštećenja mozga, a narednih dana razgovarali su s njim oprezno, provjeravajući da li zna gdje je i šta mu se govori. Kasnije je ustvrdio da se mentalno oporavio bolje nego što su se ljekari u početku pribojavali.
I u tom dijelu njegove priče vidi se koliko su te intervencije bile ozbiljne i koliko je neizvjesnosti pratio svaki novi oporavak.
Tišina, mrak i povratak koji nije ličio na san
Jedna od najprepoznatljivijih crta njegovog svjedočenja bila je odbijanje da vlastito iskustvo predstavi kao filmski trenutak u kojem život prođe pred očima. Kada su ga pitali za takvu mogućnost, odgovarao je da to nije doživio. Za njega je proces umiranja, kako je tvrdio, izgledao mnogo jednostavnije i brutalnije: zvuk bi počeo nestajati, svjetlost bi se gasila, a onda bi uslijedio mrak. “Ne, ne. Umreš u sekundi.
Možda se to dešava kad neko umire minut, dva ili tri. Meni se baš ugasilo sve.”
Još je slikovitije opisivao sam proces gašenja: “Odjednom nestaje zvuk. Kao da ga blenduješ. Blenduješ zvuk, blenduješ svetlo. Sve polako nestaje i mrak. U toj sekundi ti prođe – gotovo je, adio, ćao.” U tim riječima nema patetike ni pokušaja da se prizove nepoznato; postoji samo precizna slika čovjeka koji pokušava da objasni kako izgleda trenutak kada se tijelo isključi prije nego što se svijest uspije uhvatiti za bilo šta poznato.
Upravo zato je njegova priča ostala drugačija od mnogih drugih koje se pojavljuju u javnosti nakon iskustava bliske smrti. Dok neki govore o osjećaju mira, letenja ili susreta s preminulima, Polič je govorio o tišini, mraku i potrebi da se ponovo nauči sopstvena stvarnost. To je bio njegov lični doživljaj, a ne univerzalno objašnjenje onoga što se dešava u trenucima kada srce stane.
Njegova spremnost da o tome govori bez uljepšavanja učinila je da se o toj ispovijesti i danas piše kao o nečemu što je mnogo više od anegdote. To je priča o čovjeku koji je prolazio kroz ozbiljne zdravstvene krize, čije je tijelo više puta izvučeno iz tišine kliničke smrti i koji je, nakon toga, morao učiti kako ponovo živjeti sa sopstvenim dahom.
Radko Polič je preminuo 15. septembra 2022. godine, a iza njega su ostale brojne uloge i sjećanje na glumca koji je znao govoriti direktno, bez potrebe da išta prikrije. Njegove riječi o smrti ostale su kao svjedočanstvo o strahu, medicinskoj borbi i povratku u svijest koji je ličio na novo rođenje. Upravo u toj gruboj iskrenosti ostaje i najjači trag njegove ispovijesti.
