Američki radijacijski onkolog dr. Jeffrey Long godinama prikuplja svjedočenja ljudi koji tvrde da su se tokom srčanog zastoja, kome ili drugih životno ugrožavajućih stanja našli u iskustvu koje je djelovalo kao izlazak iz tijela, a hiljade takvih prijava navele su ga da zaključi kako svijest možda nije potpuno vezana za rad mozga.
Taj zaključak, međutim, i dalje ostaje na nivou ličnog uvjerenja, jer savremena medicina još nema dokaz da svijest zaista nastavlja postojati nakon smrti tijela.
Tema onoga što se događa u trenucima kada srce stane već decenijama izaziva pažnju ljekara, neurologa i istraživača svijesti. S jedne strane postoje mjerljivi fiziološki procesi: prekid dotoka krvi, pad kiseonika, promjene u električnoj aktivnosti mozga i kasnije postepene posljedice po organe. S druge strane nalaze se svjedočenja ljudi koji poslije reanimacije opisuju izuzetno žive prizore, osjećaj mira, tunel, svjetlost ili susret s preminulim bližnjima.
Upravo taj jaz između kliničke slike i subjektivnog doživljaja čini ovu oblast toliko zahtjevnom. Medicinska oprema može zabilježiti puls, zasićenost krvi kiseonikom i moždanu aktivnost, ali ne može direktno izmjeriti da li je neko doživio svjetlost, pregled života ili osjećaj odvojenosti od vlastitog tijela. Zbog toga se iskustva bliske smrti i dalje nalaze na granici između naučnog istraživanja i ličnih tumačenja.
Longovo interesovanje za ovu temu nije nastalo preko noći. Kao mladi ljekar na specijalizaciji iz onkologije, još u periodu prije nego što je internet postao uobičajen izvor stručnih informacija, provodio je mnogo vremena u bibliotekama i medicinskim časopisima. Tada je naišao na tekstove o ljudima koji su preživjeli situacije bliske smrti i kasnije tvrdili da se veoma jasno sjećaju neobičnih događaja iz tih trenutaka.
To ga je podstaklo da svjedočenja ne posmatra samo kao anegdote, nego kao materijal vrijedan sistematičnog proučavanja.
Kasnije je osnovao Fondaciju za istraživanje iskustava bliske smrti, poznatu kao NDERF, kroz koju je počeo skupljati i analizirati prijave ljudi iz različitih sredina i s različitim medicinskim pričama. U bazi te fondacije nalazi se više od 6.000 prijavljenih iskustava, dok je analiza objavljena 2026. godine obuhvatila 5.731 izvještaj na engleskom jeziku. Upravo ta širina materijala omogućila mu je da uoči obrasce koji se ponavljaju, iako nijedno iskustvo nije potpuno identično.
Od kliničke prakse do pitanja o svijesti
Ono što je Longu bilo posebno zanimljivo jeste činjenica da su se u pričama preživjelih pojavljivali slični motivi bez obzira na porijeklo, godine ili lična uvjerenja. Neki su govorili da su posmatrali prostoriju iznad vlastitog tijela, drugi su opisivali prolazak kroz tunel, treći susret s preminulim osobama, a ima i onih koji navode snažan osjećaj mira ili pregleda ranijih životnih događaja.
To ponavljanje elemenata otvorilo je pitanje da li se radi o kulturno oblikovanim pričama ili o nečem dubljem što se javlja u izvanrednim okolnostima.
Ipak, razlika između istraživačevog ličnog zaključka i naučno potvrđene činjenice ostaje presudna. To što veliki broj ljudi prijavljuje slične doživljaje znači da postoji fenomen vrijedan ozbiljne analize, ali samo po sebi ne dokazuje da svijest napušta tijelo niti da nastavlja postojati nakon smrti. Nauka traži ponovljivost, objektivno mjerenje i provjerljive rezultate, a to je u ovakvim okolnostima izuzetno teško postići.
Zato se u raspravama o ovom fenomenu stalno vraća isto pitanje: da li svjedočenja odražavaju stvarno odvajanje svijesti od tijela ili samo složenu reakciju mozga koji se nalazi pod ekstremnim stresom? Upravo tu nauka ulazi na sklisko tlo, jer je vrijeme tokom reanimacije kratko, stanje pacijenta nestabilno, a sama sjećanja često nastaju tek nakon oporavka, kada je teško precizno utvrditi u kojem trenutku je nešto doživljeno.
Kako je AWARE II pokušao da provjeri svjedočenja
Jedan od najpoznatijih pokušaja da se subjektivna iskustva približe provjerljivim podacima bio je AWARE II, istraživanje objavljeno 2023. godine. U njemu je obuhvaćeno 567 slučajeva srčanog zastoja u bolnicama. Od 28 preživjelih osoba koje su kasnije mogle biti detaljno intervjuirane, 11 ih je navelo određena sjećanja ili percepcije povezane sa srčanim zastojem, dok je šest iskustava klasifikovano kao „prisjećano iskustvo smrti“.
Istraživači su tokom reanimacije postavljali skrivene vizuelne i zvučne podražaje kako bi utvrdili mogu li pacijenti zaista registrirati okolinu u stanju kliničke ugroženosti. Nijedan učesnik nije prepoznao skrivenu sliku, dok je jedna osoba identifikovala zvučni podatak. Istovremeno je kod nekih pacijenata zabilježena električna aktivnost mozga koja je, prema autorima, mogla upućivati na određene oblike svjesnog procesa u toku reanimacije.
Takav rezultat nije donio konačan odgovor, ali je pokazao koliko je teško mjeriti nešto što se dešava u najosjetljivijem mogućem medicinskom trenutku. Ako se sjećanje formira prije potpunog gubitka svijesti, tokom povratka moždane aktivnosti ili tek kasnije u oporavku, tada ga je teško vezati za precizan trenutak srčanog zastoja. Upravo zato ove studije otvaraju nova pitanja, a ne zatvaraju raspravu.
Šta bi moglo objasniti neobična iskustva
Naučnici su ponudili više mogućih objašnjenja zašto dio ljudi tokom ili nakon reanimacije doživljava snažne i često vrlo koherentne slike i osjećaje. U obzir se uzimaju smanjena dostupnost kiseonika u mozgu, promjene koncentracije ugljičnog dioksida, oslobađanje neurotransmitera, neuobičajena aktivnost pojedinih moždanih područja, poremećaji u načinu na koji mozak povezuje vizuelne informacije s osjećajem položaja tijela, stanja slična REM fazi sna, djelovanje lijekova i naknadna rekonstrukcija sjećanja.
Dodatnu složenost unose nalazi prema kojima električna aktivnost mozga neposredno prije i tokom umiranja može biti raznovrsnija nego što se ranije pretpostavljalo. To ne znači da je dokazano postojanje svijesti odvojene od tijela, nego da se u posljednjim trenucima života mogu odvijati kratki, intenzivni neurološki procesi koji možda doprinose nastanku takvih doživljaja. Još uvijek nije jasno može li se tim mehanizmima objasniti svaki element koji ljudi opisuju.
Pregled prospektivnih istraživanja objavljen 2024. pokazao je i to da iskustva bliske smrti nisu univerzalna među svim preživjelima srčanog zastoja. Upravo suprotno, većina ljudi ne navodi klasične elemente poput tunela, svjetlosti ili susreta s preminulima. Ta činjenica je važna jer ukazuje da se ne radi o jednostavnom obrascu koji bi se mogao lako pripisati jednoj jedinoj fiziološkoj reakciji.
Šta ta iskustva znače za one koji ih prežive
Bez obzira na to kako će ih buduća istraživanja objasniti, za mnoge ljude ova iskustva imaju trajne posljedice. Sistematski pregled naučnih radova objavljen 2025. povezao je pozitivna iskustva bliske smrti s većom zahvalnošću prema životu, manjim strahom od smrti, izraženijom duhovnošću i snažnijim osjećajem povezanosti s drugim ljudima. Takve promjene često utiču na svakodnevni pogled na vlastiti život i odnose s porodicom, prijateljima i okolinom.
Ali ta iskustva nisu uvijek blaga ni umirujuća. Neki ljudi opisuju zastrašujuće prizore koji nakon oporavka mogu ostaviti trag u vidu zbunjenosti, anksioznosti ili dugotrajnijeg psihološkog nemira. Upravo ta raznolikost dodatno otežava pokušaj da se iskustva bliske smrti objasne jednim univerzalnim modelom, jer se ne uklapaju sva u istu emocionalnu i psihološku sliku.
Long navodi da ga je višegodišnje proučavanje ovih svjedočenja učinilo osjetljivijim na strah koji prati suočavanje s teškom bolešću i smrću. Za njega je, kako proizlazi iz njegovog rada, važno da medicina ne gleda samo na organe i nalaze, nego i na emocionalno stanje pacijenata. Ipak, ideja da fizička smrt možda nije kraj svijesti ostaje njegovo lično uvjerenje, a ne zaključak koji je nauka do sada dokazala.
Za razliku od toga, procesi koji se događaju s tijelom nakon smrti mnogo su jasnije dokumentovani. Kada srce prestane raditi, organi ostaju bez kiseonika, ćelije počinju propadati, tijelo se hladi, krv se pod utjecajem gravitacije premješta u niže dijelove, a zatim nastupaju ukočenost i postepena razgradnja tkiva. U toj razgradnji učestvuju enzimi samog organizma, ali i bakterije koje nakon prestanka normalne odbrane počinju djelovati na tkiva.
Brzina tih promjena zavisi od temperature, vlage, količine kiseonika, vrste tla, prisustva vode, načina ukopa, odjeće, insekata i mikroorganizama. U veoma suhim uslovima može doći i do prirodnog mumificiranja. Upravo u tom poređenju između mjerljivih promjena na tijelu i subjektivnih doživljaja leži granica današnjeg znanja: ono prvo se može pratiti, a drugo se još uvijek može samo opisivati kroz ljudsko sjećanje.
Zbog toga je teško odbaciti ove priče kao nevažne, ali ih je jednako teško predstaviti kao konačan dokaz života poslije smrti. Hiljade ljudi tvrde da su doživjele nešto što im je djelovalo potpuno stvarno i što je promijenilo njihov odnos prema vlastitom postojanju. Nauka ih zato i dalje proučava, pokušavajući razumjeti kako mozak, sjećanje i ekstremni fiziološki stres proizvode ovako neobične izvještaje.
Za sada najpošteniji odgovor ostaje između dvije krajnosti. Iskustva bliske smrti jesu ozbiljan predmet medicinskog i neurološkog istraživanja, ali ne predstavljaju dokaz da svijest živi izvan tijela.
Istovremeno, činjenica da toliko ljudi opisuje slične prizore govori da se pred naukom nalazi tema koju još nije uspjela potpuno rasvijetliti, a upravo u tom prostoru između onoga što je poznato i onoga što tek treba objasniti ostaje i Longova dugogodišnja opsesija ovim fenomenom.
